Pustinjska ruža (Delosperma cooperi)

Sadnice šaljem u vazicama tako da se mogu uvijek presadivati( i tokom ljeta).


Pustinjska ruža (lat. Delosperma cooperi) je patuljasti sukulent poznat i kao čvrsti ledeni ili ružičasti tepih. Višegodišnja je zimzelena trajnica podrijetlom iz južne Afrike koja dolazi iz porodice čupavica (Aizoaceae). Puzavac je koji se brzo i gusto širi tvoreći zeleni tepih na tlu. S obzirom na to da raste na prostoru južne Afrike, najbolje uspijeva na siromašnom tlu i izravnom suncu.

Biljka se sastoji od sitnih cvjetova veličine 3 - 5 cm koji se otvaraju po jakom suncu, a zatvaraju u poslijepodnevnim satima. Cvjetovi nalik tratinčicama rastu u širokom spektru boja. Kao puzavac može doseći visinu 10 - 15 cm, a zeleni mesnati listovi daju gustoću. Korijen biljke je mesnat i pomaže biljci da se brže oporavi i raste. Potrebna je sadnja na određenom razmaku kako bi se omogućilo nesmetano širenje.

Pustinjska ruža najbolje uspijeva na suhom pjeskovitom tlu s dobrom drenažom, ali odlično podnosi sušu, pa tako raste u kamenjarima ili na stijenama. Zahtijeva direktnu izloženost suncu. Slabo podnosi teška tla. Iako najbolje uspijeva na visokim ljetnim temperaturama, može podnijeti temperature i do -20°C.Teško uspijeva u vlažnim zimskim područjima ( nadzemni dio nestaje,a u proljeć opet krece sa rastom), dok će u toplijim zimskim područjima biti zimzelen.

Kao sukulent jako voli sušu pa se sa zalijevanjem ne smije pretjerivati. Iako je većinu vremena izložena suncu i visokim temperaturama, dovoljno je zalijevanje svakih tjedana pomalo, a ako su iznimne vrućine svakih 5 - 7 dana. Tijekom godine potreba za zalijevanjem se mijenja pa je tako potrebno postupno prestati sa zalijevanjem u jesen kako bi se biljka pripremila za zimu.

Uslijed nedostatka vode listovi se skupljaju što je ipak bolje za nju nego da se dovede u fazu smrzavanja gdje joj na koncu prijeti propadanje. Zbog pretjeranog zalijevanja može se pojaviti opasnost od najezde štetnika.

Gnojidba

Biljka je kojoj uglavnom nije potrebna prehrana, pa kao takva može uspješno rasti. U slučaju da biljka ima siromašne cvjetove koji su manji i nisu tog intenziteta boje kakvog bi trebali biti, onda se u jesen dodaje gnojivo s malo dodatnog fosfora u omjeru  1-3-2. Fosfor je najbolje kombinirati s dušikom i kalijem koji su također potrebni za rast.

U slučaju da se sadi u posudi, potreba za prihranom je veća nego u biljke posađene vani budući da se hranjive tvari iz posude brže troše nego one iz tla u vrtu. Ako se često gnoji tijekom vegetacije, pustinjska ruža je sklona uvenuću jer nastavlja rasti do jeseni i zadržava vodu u lišću.

Tlo

Suho tlo s dobrom drenažom ključno je za rast ove biljke. Uspješno raste na gotovo svakoj vrsti tla osim na glinenom tlu, gdje nema mogućnosti drenaže. Zadržavanjem vode u tlu oko biljke, uništava se korijen što dovodi do propadanja biljke, posebno u zimskom periodu.

Pustinjske ruže vole malč od šljunka i najbolje uspijevaju kada stabljike rastu preko vrha šljunka što im održava korijenje vlažnim, a lišće i stabljike suhima. Također malč od borovih iglica ili kore drveta srednje veličine sprečava dopiranje prevelike količine vode u korijen biljke.

Biljka voli da je se zaboravi zaliti pa se zato često može vidjeti kako raste u kamenjarima i na oskudnom tlu. Preferira tlo s neutralnom pH vrijednošću koje omogućuje djelovanje mikroba na poboljšanje kemijskih varijacija biljke. Mikrobne komponente uključuju važne kemikalije poput sumpora, fosfora i dušika, koje biljka može lako dobiti.

Ako je potrebno, biljka se poslije cvjetanja šiša do dna pripremajući se za sljedeću sezonu cvjetanja. Nije joj potrebna nikakva dodatna njega poslije šišanja jer će se ona svakako obnoviti.