Ljutika (lat. Allium cepa L. var aggregatum) vrsta je luka koja je posebno rasprostranjena u našem području. Radi se o iznimno izdržljivoj vrsti koja svoju rasprostranjenost duguje lakom uzgoju. Ljutika se dugo vremena svrstavala kao samostalna vrsta. Iako sliči luku, nema ista svojstva i više je povezana s kineskim lukom i češnjakom. Ima puno narodnih naziva, zavisno o području u kojem se uzgajala. Neki od njih su luk kozjak, šalot, ešalot ili jarčec.

Ljutika ima dugačke zelene listove koji su tanki i imaju miris po luku. Lišće raste zeleno dok je mlado, a pri kraju dozrijevanja počinje se sušiti što znači da je biljka spremna za konzumaciju. Plod raste u grozdovima, duguljast je i manji od običnog luka. Donji dio je ružičaste boje, dok su drugi dijelovi bijele boje. Korijen se nalazi na kraju ploda, bijele je boje i razgranat.

Ljutika je autohtona vrsta, ali njezin se uzgoj proširio po cijelom svijetu. Pretpostavlja se da potječe iz perzijskog grada Askalona, po kojem je i dobio ime. Autohtono raste i u sjeverozapadnoj Aziji i dio je njihove kulture i kulinarstva. Danas se smatra starinskom sortom koja više nema toliko utjecaja u kulinarstvu. Zato se pokušavaju obnoviti starinski načini sadnje kako bi se ponovno potaknula proizvodnja, jer u današnjim trgovinama doseže visoku cijenu.

Vrste ljutike : Smatra se da trenutno postoji više od 200 vrsta ljutike koja se s vremenom prilagodila podneblju u kojem se sadi i miješanju s drugim vrstama. Često se nađe slučaj u kojem se ljutika mješala s vrstom luka te je izgubila svoja izvorna svojstva.

Postoje neke vrste koje su najčešće uzgajane te se kod odabira vrste treba voditi njihovom prilagodbom na određenom području. Ipak, obzirom na to da je jako otporna biljka, može dobro opstati u teškim uslovima i nije potrebno paziti na vrstu kod odabira za uzgoj.

Količina: 150 grama sjemenskog luka ljutike.