Glazura je plivajući (plutajući) pod na bazi cementa ili ostalih materijala kao npr. kalcij-sulfata, magnezita ili sintetičkih smola. Kod najčešće primjenjivanih glazura osnovni sastojci su cement, agregat i voda. Voda se uobičajeno dodaje u vrlo malim količinama tako da se dobije gotovo suha mješavina. Za agregat se koristi pijesak granulacije 0-4 mm ili kombinacija pijeska 0-4 mm i granulacije 4-8 mm, najčešće u omjeru 70:30 ili 80:20. Primjena ove vrste betona je najčešća u području visokogradnje tj. Izradi stambenih objekata u završnoj fazi radova prije izvođenja podopolagačkih radova (keramika, parket, PVC... - prikazano na slici).

Osim polusuhih glazura postoje i tzv. samonivelirajuće tekuće glazure za završne obrade podova gdje ne dolaze završne obloge već kao takve glazure ostaju završna „forma". U tom slučaju one često mogu biti i raznih boja (uz dodatak pigmenta) prema želji kupca.

Europska norma koja propisuje svojstva i specifikacije glazura je EN 13813:2002. Ta norma još nije našla primjenu u hrvatskim tehničkim propisima pa se tako područje glazura još uvijek tretira neovisno o tvorničkoj kontroli proizvodnje betona. Glazure se obično karakteriziraju svojom tlačnom i vlačnom čvrstoćom pa tako obično oznaka klase neke glazure izgleda kao CXFY. X označava tlačnu čvrstoću glazure dok Y označava vlačnu tj. savojnu čvrstoću glazure. Kako bi se povećala savojna čvrstoća glazure i kako bi se smanjila mogućnost pojave pukotina uslijed skupljanja, u glazure se često dodaju i PP (polipropilenska) vlakna. Vlakna koja su na bazi polipropilena povećavaju otpor tvorbi svih vrsta pukotina. Prednost u odnosu na klasičnu armaturu je ta što dobivamo ravnomjernu armiranost po čitavom presjeku te također laganiji transport i ugradnju. Čvrstoća glazure armirane vlaknima je i do 25% veća od nearmirane. Kada se glazura radi samo uz dodatak vlakana, poželjno je postaviti komade tj. isječke mreža u području otvora vrata radi ojačanja.