Slika Halil Tikvesa, Vjera u ljeto, akvatinta 1977

<br>Kada nam je svojevremeno – sada već davnih šezdesetihi sedamdesetih godina – Halil Tikveša svojim grafičkim listovima ponudio svoja otkrića, odnosno iskustva i prizore fasci-nantnog (hercegovačkog) juga (juga – kao toposa svjetlosti ali i kao osebujnog egzistencijalnog toposa) – mogli smo pred tim listovima iskusiti ono što iskušavamo pred svakim istinskim,snažnim, vjerodostojnim umjetničkim djelom kakvo je Tikvešino, a to je: <br><br>da nam umjetničko (ovdje: likovno, odnosno, grafičko) djelo u jedinstvenom autorskom jeziku otvara dimenzije svijeta i života koje inače izmiču, ostaju izvan domašaja našegpovršnog, plitkog svakodnevnog pogleda. <br><br>Pogled Tikvešino-vog oka (pogled koji je ujedno unutarnji i vanjski, sa njemupripadnim, visoko osjetljivim perceptivnim i receptivnim sen-zorijem) uranjajući u svjetlosno biće juga i nošen puninomiskustva tog svijeta (kojegčine kako prirodna inscenacija formitako i artefakti i scenografije egzistencijalno-životnog ljudskogiskustva) – nošen snagom i dubinom doživljajnog i emotivnogsusreta sa zemaljskim i nebeskih prizorima južne svjetlosti, ze-mlje i vode – vodi ga ka stvarala koj transformaciji tog iskustva,ka njegovoj materijalizaciji u grafičkom listu kao novonastalojstvarnosti per se, kao poretku novonastalog svijeta koji (kaostvarnost u drugoj potenciji, stvarnost smještena u tijelu i jeziku umjetničkog djela) ima svoju novu, vlastitu ontologiju.<br><br>Stoga se – usprkos činjenici da ishodišni iskustveni horizontonog prvotnog Tikvešinog ciklusa predstavlja realnost juga kaoprirodnog i životnog ambijenta – u ovim njegovim grafikamane radi o pukoj mimetičkoj reprezentaciji izabranih prizora nitio puko narativnim namjerama.<br><br>