GRETA (Faruk Šehić)

U rukama držite rijetku knjigu: i po dubini, i po stilu (koji ostavlja podbuhlo priče-pričanje inih daleko iza svojih leđa) a, bogami, i po odvažnosti. Knjigu o svjetlosti. U njoj ni nauka ni religija ne uspijevaju da objasne ono sto Šehić mistično hvata Gretom, i to najviše glasom svijesti koja nam cijelu tu priču pripovijeda. S početka, Šehić upozorava da ne može sve stati u jednu knjigu, al’ mu onda to nekako magično-fakirski i uspije!

Ako se pitate kako, odgovor je zbog ovog glasa svijesti koji kao da ima moć da prati svjetlost (iliti sebe) u svemu i može da poveze organsko i neorgansko, materijalnost i valovitost stvarnosti, mikro i makro, prošlost i budućnost, san i javu, te pokaze da je sve na svijetu ista svjetlost koja titra raznoraznim frekvencijama, ukazujući da baš zbog toga, u ovoj našoj blago distorziranoj i dobrano precijenjenoj stvarnosti bi trebalo da mene boli kad ti povrijediš mene, tebe boli kad ja povrijedim tebe, mene boli kad ja povrijedim tebe, tebe boli kad ti povrijediš mene, mene boli kad ti povrijediš sebe, tebe boli kad ja povrijedim sebe, da, baš zbog toga, kad nekom koljenom klečiš na vratu, sebi klečiš. Koljenom na vratu.

Da je knjiga riba, morali bi je ufatit’ negdje, gledat’ i pustit’, il’ zarobit i izučavat, il skuhat i svarit. Al’ Greta je iskonska, mitska riba (i po!); nije ni za razonodu, ni za ljubimca, ni za hranu stomaku. I sam njen prevrtaj u hladovini dubljaka, bljesak njenog stomaka u muljevitoj vodi, dovoljan je da nam povrati nadu u život bez da od toga stvori nešto kabasto, nego pruža nagovještaj dubljeg, duljeg, daljeg i dragocjenijeg shvaćanja sveg ovog našeg bivstvovanja. A kamoli da te kap te muljevite vode frcne, vrelo i nejasno, ko iskipjeli majčin sataraš, da te povrati u budućnost svačijeg izbjeglištva.

Ismet Prcić

Posjetite nas i na facebook stranici!

knjigoland.ba